OBRTNI KAPITAL
1. ulaganje u obrtna sredstva poduzeća. Ovaj pojam ponekad podrazumijeva ulaganje u obrtna sredstva poduzeća i naziva se koncept upravljanja obrtnim kapitalom. Obuhvaća određivanje oblika kratkoročnog financiranja obrtnih sredstava, te dugoročnog financiranja za onaj dio obrtnih sredstava koji treba biti dugoročno prisutan u poslovanju poduzeća (stalna obrtna sredstva). Radni kapital je uvjet likvidnosti i financijske stabilnosti poduzeća. Postoji minimalni iznos radnog kapitala koji banke često zahtijevaju od svojih dužnika. Kreditori i poslovodstva koriste izvještaje o upotrebi radnog kapitala za unutrašnju kontrolu. Analiza izvještaja o radnom kapitalu daje dobar uvid u financijske transakcije poduzeća;
2. koristi se za označavanje obrtnih sredstava (obrtne aktive poduzeća);
3. koristi se za označavanje onog dijela obrtnih sredstava koji je dugoročno financiran. Predstavlja razliku između obrtnih sredstava (obrtne aktive) i kratkoročnih obveza poduzeća.

OBVEZE - bilančna pozicija kojom se odražava vrijednost tuđeg ulaganja u poslovni proces. Uobičajeno se razlikuju dugoročne obveze kojima je rok dospijevanja duži od godinu dana, te kratkoročne obveze kojima je rok dospijeća do godinu dana. Tradicionalno se smatra kako odnos vlastitog ulaganja i obveza treba biti 1:1, dok se prema suvremenim tendencijama smanjuje taj zahtjev i postavlja se granica od 30:70 kao odnos vlastitog i tuđeg ulaganja, što je ujedno i granica za ocjenu kreditne sposobnosti u bankama.

OBVEZE S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU - su vrsta nepotpunih obveza kod kojih na vjerovničkoj strani postoji i pravo i odgovornost, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena.

Ograničenje odgovornosti javlja se u tri oblika:

1. sustav abandona (napuštanja stvari), specifični institut pomorskog prava kojom se odgovornost brodara za obveze nastale iz poslovanja broda ograničava na sam brod i vozarinu onog putovanja u kome su te obveze nastale. Abandonalni ili noksalni sustav moguće je primijeniti i u drugim pravnim institutima;
2. ovršni ili pekulijarni sustav, po kojem dužnik za preuzete obveze ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim njezinim dijelom. To je slučaj npr. u nasljednom pravu kad vjerovnici ostavitelja zatraže separatio bonorum (odvajanje ostavine od nasljednikove imovine): tada se mogu namiriti samo iz ostavine, a ne mogu u ovršnom postupku hvatati i nasljednikovu imovinu. Ta dva sustava spadaju u tzv. predmetno stegnutu odgovornost;
3. u sustavu kvantitativno ograničene odgovornosti dužnik za preuzete obveze odgovara čitavom svojom imovinom, ali samo do određenog iznosa. Nasljednik npr. odgovara za ostaviteljeve dugove čitavom svojom imovinom, ali samo do visine naslijeđene imovine.
Obveznica (engl. bond, njem. Schuldverschreibung), ili zadužnica (obligacija) je dužnički vrijednosni papir koji izdavaoca obvezuje na povrat pozajmljenih sredstava u određenom roku s određenom kamatom, koja se isplaćuje periodično ili se pribraja glavnici i isplaćuje o dospijeću. Obveznica je kreditni instrument i u biti je ugovor o kreditu. U slučaju da je izdavalac država, može služiti i kao platežno sredstvo prema državi za poreze i druge dažbine.

Može glasiti na ime ili na donosioca, a izdaje se u gotovim apoenima. U razvijenim zemljama razvio se golem broj različitih vrsta obveznica koje osim države izdaju i banke, te razne financijske kuće. Osiguravajuća društva u svojem financijskom poslovanju često ulažu u obveznice s ciljem da se zaštite i oplemene novac prikupljen iz premije osiguranja i ostalih vrsta prihoda.

OBVEZNICA - je, u pravilu, vrsta dugoročnog vrijednosnog papira. To je pisani dokument koji nalaže izdavaocu (emitentu) obveznice da plati njezinu imaocu određeni iznos novca naznačen na obveznici i ugovorene kamate, na samo jedan budući datum (datum dospijeća) ili na niz budućih datuma. U prvom slučaju radi se o obveznici bez kupona (jednokratno isplativoj obveznici), dok je u drugom slučaju riječ o obveznici s kuponima (višekratno isplativoj obveznici). Obveznica bez kupona (zero cupon bond) je ona kojom se emitent obvezuje da će izvršiti samo jednu isplatu na određeni budući datum i ta isplata jednaka je nominalnoj vrijednosti obveznice.

Prednost za emitenta je što nema godišnjih isplata, ali međutim kada obveznica dospije, u slučaju nedostatka novčanih sredstava, emitent može doći u stanje nelikvidnosti i insolventnosti. Ukoliko se prodaju prije dospijeća, prodaju se uz duboki diskont. Ako je riječ o obveznici s kuponima, emitent se obvezuje isplaćivati kamate u ugovorenim (polugodišnjim ili godišnjim) iznosima, dok se glavnica podmiruje na dan dospijeća.

Postoje i tzv. obveznice sa serijskim dospijećem, kod kojih se i glavnica i kamate plaćaju u periodičnim iznosima. Najčešća vrsta obveznice je obveznica s fiksnim prinosom, koji označava kuponska stopa. Umjesto fiksne kamatne stope u toku trajanja dužničkog instrumenta, kamatna stopa može fluktuirati s tekućom tržišnom kamatnom stopom, pa se takve obveznice nazivaju obveznice s fluktuirajućim prinosom. Radi zaštite vjerovnika, često se određuje minimalna kamatna stopa, rjeđe maksimalna kamatna stopa.

Uspješne korporacije izdaju neosigurane korporacijske obveznice – kao osiguranje služi financijska snaga i moć zarađivanja kompanije. Nasuprot tome, osigurane obveznice omogućavaju u slučaju neplaćanja namirenje iz imovine emitenta (hipotekarne obveznice).

Obveznice na temelju prihoda obvezuju poduzeće da plati kamatu tek onda kada ostvari dostatan prihod iz kojeg tu kamatu može podmiriti. Ova vrsta obveznice daje malu vjerojatnost fiksnog povrata. Konvertibilna obveznica je ona koja se može zamijeniti, prema opciji imaoca, za određen broj običnih dionica (omjer razmjene obveznica za dionice naveden je na obveznici). Obveznice se također mogu emitirati u stranoj valuti (foreign bond issue).

Specijalna vrsta obveznica su euroobveznice (eurobonds), koje su denominirane u najstabilnijim stranim valutama, kojima se živo trguje (to su najčešće američki dolar, japanski jen, britanska funta i dr.). Ukoliko emitent obveznica ne plati kamate na dugovanje u ugovorenom roku, vlasnici obveznica mogu zahtijevati povrat glavnice i prije roka dospijeća.

ODGODA OVRHE - je privremena obustava svih ili nekih radnji u provedbi ovrhe koja se može odrediti na temelju prijedloga ovršenika, ovrhovoditelja ili treće osobe. Zbog određenih razloga sud je dužan, a zbog nekih samo može na prijedlog ovršenika u cijelosti ili djelomice odgoditi ovrhu, i to samo ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

Odluku o prijedlogu za odgodu sud u pravilu donosi nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu izjasni. U slučaju u kojem je odgoda fakultativna, sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgodu ovrhe uvjetovati davanjem primjerenoga osiguranja. Ako ovršenik ne da osiguranje u roku koji mu sud odredi, a koji ne može biti dulji od petnaest dana, smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgodu.

Za vrijeme odgode ovrhe neće se poduzimati radnje kojima se ona provodi. U ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe provest će se radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe. Na prijedlog ovrhovoditelja provest će se i procjena predmeta ovrhe. Ako odbije prijedlog za odgodu ovrhe, sud će nastaviti s ovrhom i prije pravomoćnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan odgoditi ovrhu ako njezina provedba nije počela. Ako je počela, a ovršenik se usprotivi odgodi, sud je dužan odbiti prijedlog za odgodu.

Sud je dužan odgoditi ovrhu na prijedlog treće osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Takva odgoda može biti uvjetovana polaganjem osiguranja. Ovrha se u pravilu odgađa za vrijeme dok traje razlog zbog kojega je određena. Nakon isteka toga vremena ovrha se nastavlja poslužbenoj dužnosti; ovrha se može nastaviti i prije toga ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da su preostali razlozi za odgodu ili ako da osiguranje.

ODNOS CIJENE DIONICA I DOBITKA - je važna informacija potencijalnim investitorima i vlasnicima dionica koja se objavljuje u izvještajima o burzovnim kotacijama, a standardni je podatak u novinskom retku kotacija.

Pokazuje odnos cijene dionica i dobitka poduzeća po dionici. U odnos se stavlja cijena dionica pri zatvaranju burze i dobit po dionici, koja se ne objavljuje u listama burzovnih kotacija pa P/E odnos nije moguće izračunati iz podataka raspoloživih u retku burzovnog izvještaja. Dobit po dionici ne treba miješati s podacima o isplaćenoj dividendi.

Primjer: P/E odnos 10 znači da cijena dionica predstavlja desetorostruki iznos dobiti poduzeća po dionici u psoljednjoj godini ili u posljednja 4 tromjesečja. Odnos P/E pokazuje relativne vrijednosti različitih dionica, a omogućava i izračunavanje dobiti po dionici.

ODNOS DUGA I (VLASNIČKE) GLAVNICE - je najpoznatiji pokazatelj upotrebe poluge, odnosno stupnja zaduženosti poduzeća. Pokazatelj financijske strukture ili strukture kapitala poduzeća, odnosno stupnja zaduženosti poduzeća. Predstavlja odnos dugova ili ukupnih obveza poduzeća i njegova vlastitog kapitala, odnosno vlasničke glavnice poduzeća.

Za razliku od pokazatelja odnosa dugova (ukupnih obveza) prema ukupnim sredstvima (ukupnom kapitalu) poduzeća ovaj pokazatelj raste brže s porastom dugova u strukturi kapitala; tako u slučaju da iznos dugova premašuje vlasničku glavnicu, ovaj pokazatelj ubrzano raste. Povezan je s konzervativnim kriterijem određivanja granice zaduživanja poduzeća, tzv. pravilom 1:1, koje kaže da je maksimalni iznos dugova koje može koristiti neko poduzeće veličina njegove vlasničke glavnice.

Pokazatelj odnosa duga i glavnice može se računati temeljem knjigovodstvenih vrijednosti dugova i vlasničke glavnice ili pak temeljem njihovih tržišnih vrijednosti. U ovom drugom slučaju prisutan je problem realnosti procjene tržišne vrijednosti dugova i glavnice. Kao kompromis, može se promatrati odnos knjigovodstvene vrijednosti dugova prema tržišnoj vrijednosti vlasničke glavnice. Tako prikazan odnos dugova i glavnice koristi se i kao jedan od pokazatelja rizika stečaja poduzeća.
Kod operativnog leasinga predmet najma ostaje u vlasništvu davatelja najma (leasing tvrtke) za cijelo vrijeme njegovog trajanja ali se po njegovu isteku može prodati trećim osobama. Vrijednost predmeta leasinga obračunva se u neto iznosu bez PDV-a koji se plaća u jednakim mjesečnim obrocima za cijelo vrijeme trajanja najma. Troškovi operativnog leasinga priznaju se kao troškovi poslovanja i umanjuju osnovicu za plaćanje poreza na dobit. Knjigovodstveno se vrijednost operativnog leasinga ne iskazuje u bilanci zaduženosti čime se ne smanjuje vrijednost tvrtke. Prilikom ugovoranja obvezna je uplata jamčevine davatelju najma koja se iskazuje u % inicijalne vrijednosti predmeta leasinga. Po isteku leasing ugovora predmetna oprema ili nekretnina može se zamijeniti drugom - novom i modernijom.

OPERATIVNI NOVČANI TOK - govori o opsegu samofinanciranja poduzeća izvorima novčanog toka kao rezultatima osnovne, poslovne aktivnosti. Njegova veličina omogućuje stvaranje suda o podrijetlu i veličini ostvarenog novčanog toka, snazi prihoda i sposobnosti samofinanciranja, ali ne govori ništa o načinima uporabe tako stvorenih sredstava. Nedostaci operativnog novčanog toka – onemogućavanje spoznaje o promjeni vanjskih izvora financiranja, te onemogućavanje uvida u načine korištenja novca – uklanjaju se primjenom ukupnog novčanog toka, kojeg je on dio.

Operativni novčani tok govori o financijskim sredstvima čiji je izvor u poslovnoj aktivnosti, tj. on je razlika između primitaka iz poslovne aktivnosti (prodaja za gotovinu proizvoda i usluga, naplaćena potraživanja od prodaje, ostali primici s temelja prihoda) i izdataka vezanih uz poslovnu aktivnost (gotovinske isplate za materijal i usluge, isplata plaća, plaćeni porezi, ostali izdaci poslovne aktivnosti). Operativni novčani tok može se povećati porastom primitaka zbog porasta realiziranih količina, porasta prodajnih cijena, promjenom asortimana i povećanjem udjela proizvoda s visokim postotkom doprinosa novčanom toku ali to povećanje može uslijediti i kao rezultat smanjenja poslovnih izdataka. U tome i jest velika prednost i važnost operativnog novčanog toka u upravljanju i odlučivanju u poduzeću, pogotovu u procesu proizvodnje gdje operativni novčani tok postaje objektivnim instrumentom politike proizvodnje i oblikovanja asortimana.

OPORTUNITETNI TROŠKOVI predstavljaju fiktivni dobitak, odnosno gubitak, koji nastaje ulaganjem sredstava upravo u jedan određeni a ne neki drugi projekt.

Ako se 100 jedinica uloži u projekt A, dobiva se dobit od 10 jedinica, a isti iznos sredstava uložen u projekt B ostvaruje dobit od 15 jedinica. Razlika od 5 jedinica je oportunitetni trošak ili korist, ovisno o tome u koji su projekt sredstva uložena.

OSNIVAČKA GLAVNICA - je iznos kapitala potreban za osnivanje i početak rada društva. Dijeli se na određeni broj dionica u dioničkom društvu, odnosno na određeni broj udjela u društvu s ograničenom odgovornošću.