U Zakonu i Pravilniku o PDV-u utvrđeno je da domaći poduzetnik, iako eventualno nije u sustavu PDV-a, postaje povremeni obveznik PDV-a u slučaju kada za njega uslugu obavi poduzetnik sa sjedištem u inozemstvu. Da bi mogli jasno definirati obvezu PDV-a kod inozemnih usluga prvenstveno moramo jasno definirati domaćeg i inozemnog poduzetnika. Čl.2.st.3 Zakona i čl.27 Pravilnika o PDV-u nedvosmisleno određuju da je poduzetnik, u smislu Zakona o PDV-u, svaka pravna i fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja djelatnost s namjerom ostvarivanja prihoda. Faktori samostalnosti, trajnosti i namjere ostvarivanja prihoda moraju postojati istodobno.

Da bi mogli odrediti porezni položaj inozemnih usluga vrlo je bitno razlikovati domaćeg poduzetnika od inozemnog subjekta prema čl.2. st2. I čl.14. Zakona o PDV-u. Primarni faktor pri određivanju poreznog položaja neke usluge je da li je uslugu obavio domaći ili inozemni poduzetnik, a tek nakon toga gdje je mjesto obavljanja usluge tj. da li je oporeziva ili nije.

Inozemnim poduzetnicima smatramo:

• Poduzetnike koji imaju sjedište ili prebivalište u inozemstvu (mogu biti pravne ili fizičke osobe, ali i građani)

• Inozemne poslovne jedinice tuzemnog poduzetnika (koja obavlja gospodarsku djelatnost u inozemstvu)

• Predstavništva stranih osoba u RH

• Korisnike slobodne zone

Tuzemnim poduzetnikom smatramo:

• Poduzetnike koji imaju sjedište ili prebivalište u tuzemstvu (društvo, obrt, udruga, banka, osiguravajuće društvo, doktori stomatolozi, zdravstvene ustanova, škola)

• Tuzemne poslovne jedinice inozemnog poduzetnika koja obavlja gospodarsku djelatnost i ostvaruje prihod u RH

Bitno je istaknuti da predstavništva stranih pravnih osoba u RH imaju poseban položaj i to iz razloga što ne obavljaju gospodarsku djelatnost te ih sa gledišta PDV-a ne smatramo tuzemnim poduzetnicima.

U podjeli usluga razlikujemo dvije skupine usluga:

• Koje se oporezuju prema općem temeljnom načelu

• Koje se oporezuju kao iznimke od općeg načela

Opće načelo glasi:

Mjesto obavljanja usluge je tamo gdje je sjedište odnosno stalno boravište ili prebivalište poduzetnika koji obavlja uslugu ako Zakonom ili Pravilnikom nije drugačije određeno. Ako uslugu obavlja poslovna jedinica poduzetnika onda se mjestom obavljanja usluge smatra sjedište poslovne jedinice.

Pri tome treba naglasiti da se ovo načelo primjenjuje samo kad usluga, za koju se određuje porezni položaj, nije razvrstana u neku od skupina ostalih načela koje su navedene u čl.5.st.4.-6. Zakona i čl.33.st.2-9 Pravilnika. Ako porezni položaj ne utvrdimo prema iznimkama, tada usluge oporezujemo prema temeljnom načelu tj. prema mjestu sjedišta poduzetnika koji je uslugu obavio.

Budući da je područje inozemnih usluga razmjerno komplicirano svakako Vam predlažemo da se pri odluci o oporezivanju inozemnih usluga savjetujete sa svojim računovođom i/ili poreznim savjetnikom.

Izvor: http://www.profitiraj.hr/racunovodstvo-i-porezi/inozemne-usluge-prema-zakonu-o-pdv-u/