Zakonom o radu (NN 149/09, 61/11) nije propisana obveza poslodavca u vezi s podmirenjem troškova radniku u vezi s odlaskom i dolaskom na posao. Navedeno pravo, koje dakle nije utemeljeno na zakonu, većina radnika crpi iz odredbi važećih kolektivnih ugovora, pravilnika o radu pojedinih poslodavaca te sporazuma između radničkog vijeća i poslodavca.

Isto tako pravo na troškove prijevoza radnika može biti ugovoreno u svakom pojedinačnom ugovoru o radu ili može biti utemeljeno na jednostranoj odluci svakoga pojedinog poslodavca. Pritom su načini na koje je pitanje troškova prijevoza radnika kod poslodavca različito riješeni, pa tako u nekim slučajevima postoji obveza poslodavca za isplatu troškova za sve mjesece u kalendarskoj godini, a u drugim slučajevima poslodavac plaća troškove prijevoza za 11 mjeseci jer se ne uračunava vrijeme kada je radnik na godišnjem odmoru te stoga zapravo i ne dolazi na posao.

Isto tako kod nekih poslodavaca isplata troškova prijevoza radnika regulirana je tako da radnik ima pravo na te troškove samo onda kada je stvarno radio pa u tom slučaju radnik nema plaćene troškove kada je na bolovanju, plaćenom dopustu i sl. Zaključno, ako poslodavca ne obvezuje kolektivni ugovor, pravilnik o radu, sporazum s radničkim vijećem, ugovor o radu s radnikom ili ne postoji odluka poslodavca da podmiruje trošak prijevoza radnika, poslodavac neće biti u obvezi isplatiti radniku trošak prijevoza .

Izvor: http://www.poslovni.hr/vijesti/pravni-savjeti-199987.aspx