Članak 63. stavci 3. i 4. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11) propisuju dva slučaja kada radnik/ca ima pravo u tekućoj godini koristiti ukupan godišnji odmor iz prethodne godine, odnosno dio godišnjeg odmora koji nije iskoristio i to: ako godišnji odmor u prethodnoj godini radnik/ca nije mogao iskoristiti zbog bolesti ili korištenja prava na rodiljski, roditeljski, odnosno posvojiteljski dopust, s tim da ga mora iskoristiti do 30. lipnja tekuće godine, i član posade broda, radnik/ca na radu u inozemstvu i radnik/ca koji je vršio dužnost građana u obrani, radnik/ca može taj godišnji odmor u potpunosti koristiti u sljedećoj kalendarskoj godini. Dakle, valja napomenuti da je osnovna razlika da u prvom slučaju radnik/ca mora godišnji odmor iz prethodne godine iskoristiti do 30. lipnja, a u drugom slučaju do kraja kalendarske godine, tj. do 31. prosinca 2012. godine.

Iz navedenoga se da zaključiti da pravo na korištenje godišnjeg odmora za radnika/cu nije uvjetovano efektivnim radom, već proizlazi iz postojanja radnog odnosa. Drugim riječima, radnik/ca koji u prethodnoj godini nije radio ni jedan dan, a vrati se na posao u prvoj polovini tekuće godine, ima pravo na godišnji odmor iz prethodne godine, ali i za tekuću godinu.

Naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora utvrđuje se najmanje u visini prosječne plaće ostvarene u tri mjeseca koja prethode godišnjem odmoru (čl. 60. st. 1 ZOR-a), u koju plaću se uračunavaju sva primanja u novcu i naravi koji predstavljaju naknadu za rad. U navedenim slučajevima, tj. ako radnik/ca ta prethodna tri mjeseca nije radio (npr. bio na bolovanju, rodiljskom ili roditeljskom dopustu), naknada plaće određuje se u visini iznosa prosječne plaće koju bi taj radnik/ca ostvario da je u prethodna tri mjeseca radio.

Izvor:http://www.poslovni.hr/vijesti/pravni-savjeti-209899.aspx