U ovom članku pozabaviti ćemo se škakljivom temom obračuna poreza na dodanu vrijednost u slučaju kada se dobra prodaju po cijeni koja je ispod nabavne cijene.

Osnovna ideja uvođenja sustava PDV-a je imati takav sustav oporezivanja koji će omogućiti kontrolu poreznog opterećenja krajnje potrošnje. Naime, u nekadašnjem sustavu poreza na promet, svaki od sudionika lanca proizvođač-veletrgovina-maloprodaja obračunavao je svome kupcu porez na promet po određenoj stopi.

Ovisno o broju sudionika u lancu, u konačnoj cijeni prema krajnjem kupcu bio je ukalkuliran sav porez koji su sudionici lanca prethodno morali platiti. U takvom sustavu nije bilo moguće kontrolirati poreznu opterećenost krajnje potrošnje.

U sustavu PDV-a, svaki sudionik lanca na prodajnu vrijednost obračunava PDV svojem kupcu, a taj dalje „odbija“ plaćeni PDV tj. traži da mu ga država vrati ili prizna kao umanjenje ukupne obveze za PDV.

Izuzetak je krajnji potrošač koji stvarno plaća PDV, tj. ukupni porezni teret prevaljuje se na njega. Krajnjim potrošačem smatra se kupac koji nije kupio dobro radi obavljanja djelatnosti već za vlastite potrebe.

Osnovica za obračunavanje PDV-a je tržišna cijena u trenutku prodaje. Tržišna cijena je ona vrijednost koja se u određenom trenutku može postići na tržištu. Na tržišnu cijenu utječe više faktora kao što su: potražnja, ponuda, kvaliteta, sezona itd. Ona nije konstantna.

Primjer: Trgovac na malo kupio je 10 komada hlača po cijeni 200 kuna/kom + PDV 23% i dobio je od dobavljača fakturu na 2.000 kn + 460 kn PDV = 2.460 kn. Hlače je prodao u istom mjesecu po cijeni od 300 kn + PDV, što ukupno čini 3.000 kn + 690 kn PDV = 3.690 kn. Na kraju mjeseca obračunao je obvezu za plaćanje PDV-a: 690 kn – 460 kn = 230 kuna. Pritom je ostvario zaradu od 1.000 kuna, a obveza za plaćanje PDV-a od 230 kuna odnosi se na ostvarenu maržu (zanemarimo ostale troškove poslovanja radi jednostavnosti primjera).

Što bi bilo da je prodajna cijena bila niža od nabavne?

Zakonu o PDV-u propisuje slijedeće: „Osnovica poreza na dodanu vrijednost je naknada za isporučena dobra ili obavljene usluge… U poreznu osnovicu ne ulaze sniženja cijene i popusti što se kupcu odobre u trenutku ispostavljanja računa.“

Dakle, ukoliko uvjeti na tržištu ili neki drugi opravdani razlozi (npr. oštećena roba) zahtijevaju sniženje prodajne cijene ispod nabavne, bilo u vidu sniženja same cijene ili kroz popust, smanjiti će se i osnovica za PDV, a samim time i obveza za uplatu PDV-a.

U tom slučaju državni proračun biti će „zakinut“ za dio kolača ali biti će zakinut i poduzetnik, smanjenom zaradom ili čak gubitkom.

Ako se nadovežemo na prethodni primjer: Trgovac je 10 komada hlača prodao po cijeni od 100 kuna na sezonskom sniženju i ostvario promet od 1.000 kuna + 230 kuna PDV-a. Ukupna obveza za PDV iznosi: 230 – 690 kuna (od nabave) = -460 kuna. Dakle, u ovom slučaju umjesto obveze za plaćanje, trgovac ima pravo na povrat PDV-a u iznosu 440 kuna. Biti će to samo utjeha na ostvareni gubitak od 2.000 kn (1.000-3.000).

Prema iskustvu, država neće „skakati od sreće i jedva dočekati da novac uplati poduzetniku“. Vjerojatno će tražiti obrazloženje nastale situacije. Ukoliko su knjigovodstvene evidencije ispravne, dobro je znati da imate zakonsko pravo na to.

Drugi je slučaj ukoliko takva situacija uzastopno nastaje zbog „dumping“ cijena, tj. zbog nelojalne konkurencije, ili iz drugih razloga (npr. dio cijene bez računa). Tada se radi o ozbiljnom prekršaju ili čak kaznenom djelu, što nije tema ovog članka.

Dakle, prodaja dobara ispod nabavne cijene, ukoliko su razlozi opravdani, ne uvjetuje obračunavanje PDV-a na negativnu razliku u cijeni.

Izvor: http://www.ekonos.hr/clanci.php?grupa=2&clanak=114