Odgovornost radnika za štetu nanesenu poslodavcu regulirana je čl. 99. Zakona o radu (NN149/09, 61/11). Odgovornost radnika proizlazi iz odredbe članka 2. ZOR-a kojim je definiran pojam radnika i poslodavca te je propisano da je “radnik osoba koja u radnom odnosu obavlja poslove za poslodavca”, dok je poslodavac “fizička ili pravna osoba koja zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove”. Drugim riječima, odredbe čl. 99. ZOR-a ne odnose se na, primjerice, osobe koje za poslodavca obavljaju neke poslove, ali nisu u radnom odnosu kod njega. Na te osobe odnose se opći propisi obveznog prava i oni odgovaraju za štetu ako ne dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje.

U tom je smislu ZOR ojačao položaj radnika u odnosu na ostale. Odgovornost radnika za štetu nanesenu poslodavcu regulirana je člankom 99. ZOR-a prema kojoj radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili iz krajnje nepažnje uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi poslodavcu. Iz navedenog proizlazi da bi radnik odgovarao za štetu nanesenu poslodavcu, moraju se ispuniti tri pretpostavke: prvo, nužno je da se uvijek mora raditi o tome da je šteta prouzročena na radu ili u vezi s radom. Druga pretpostavka koja se mora ispuniti je da je radnik štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje. Ovdje treba biti posebno pažljiv i imati na umu da je namjera takav oblik krivnje koji se određuje subjektivno.

Isto tako treba znati da je krajnja nepažnja ono za što radnik odgovara. U tom smislu krajnja nepažnja postojala bi onda kad radnik ne bi koristio onakvu pažnju kakvu bi koristila osoba prosječnih sposobnosti. Ovakve odredbe ZOR-a upućuju na primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima (ZOO) koji propisuje da “tko drugome nanese štetu, dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje”. Isto tako propisano je da se predmnijeva obična nepažnja. S obzirom na navedeno, tj. da se predmnijeva samo najblaži stupanj krivnje, tj. obična nepažnja, na poslodavcu je teret dokaza u smislu toga da mora dokazati krivnju kao namjeru i krajnju nepažnju, jer radnik sukladno odredbi čl. 99. st. 1. ZOR-a odgovara samo u tom slučaju.

I konačno, treća pretpostavka jest da kao posljedica radnikova činjenja ili propuštanja mora za poslodavca nastati šteta. Ako je više radnika sudjelovalo u nanošenju štete, u čl. 99. ZOR-a (st. 2. i 3.) propisano je da svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao, a ako se to ne može utvrditi, smatra se da su radnici podjednako odgovorni i nadoknađuju štetu u jednakim dijelovima. Nadalje, u st. 4. čl. 99. ZOR-a propisuje se posebna odgovornost ako je više radnika prouzročilo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, u tom slučaju odgovaraju solidarno.

Izvor: http://www.poslovni.hr/vijesti/pravni-savjeti-198841.aspx