Radnik i poslodavac, sukladno odredbi članka 57. Zakona o radu, ne mogu sklopiti valjani sporazum o odricanju prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. Takav bi sporazum po sili zakona bio ništetan, a ništetne odredbe nemaju pravnog učinka, što znači da se pravno tretiraju kao i da nisu sklopljene.

Ako bi se u praksi dogodilo da poslodavac nije omogućio radniku pravo na korištenje godišnjeg odmora, takav radnik bi imao pravo zatražiti naknadu štete jer radnik, sukladno st. 2. čl. 103. Zakona o radu ima pravo i na naknadu štete koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Poslodavac ima pravo radniku odgoditi vrijeme korištenja godišnjeg odmora, ali mu to pravo ne smije uskratiti.

Naknada štete koju bi u ovakvom slučaju poslodavac isplatio radniku u poreznom smislu je izjednačena s isplatom plaće zbog toga što je naknada štete zbog uskraćivanja prava na korištenje godišnjeg odmora povezana s radnim odnosom i ostvarivanjem dohotka od nesamostalnog rada pa nisu ispunjeni uvjeti da se takav primitak smatra neoporezivim, već je, u poreznom smislu, takva naknada štete izjednačena s isplatom bruto plaće. Od navedenog slučaja valja razlikovati situaciju kada poslodavac radniku omogući korištenje godišnjeg odmora, a radnik svojom krivnjom ne iskoristi godišnji odmor - u tom slučaju radnik nema pravo na naknadu štete.

Izvor: http://www.poslovni.hr/vijesti/pravni-savjeti-206087.aspx