Odredbe Zakona o radu ne preciziraju trajanje godišnje odmora, nego samo određuju donju granicu njegova trajanja (najkraće trajanje) i to tako da godišnji odmor ne može trajati kraće od 4 tjedna. U praksi će dakle, biti potrebno tjedne godišnje odmoe preračunavati u dane godišnjeg odmora.

Zakonom o radu nije određeno maksimalno trajanje (gornja granica) godišnjeg odmora.

Ako je pravo na godišnji odmor na različit način uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom (ili s više različitih kolektivnih ugovora koji obvezuju poslodavca) ili Zakonom o radu, primijenit će se za radnika najpovoljnije pravo.

Broj radnih dana koje se uračunavaju u dane godišnjeg odmora utvrđuje se odredbama ugovora o radu pojedinog radnika ili pravilnika o radu.

Podatak o trajanju plaćenog godišnjeg odmora na koji radnik ima pravo, tj. načinu utvrđivanju trajanja tog odmora obvezan je uglavak ugovora o radu.

Radniku kojemu je otkazom prestao radni odnos tj. za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ne teče otkazni rok.

Ako je godišnji odmor prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini za koju je stečen zbog bolesti ili korištenja prava na rodiljni, roditeljski ili posvojiteljski dopust, cijeli godišnji odmor može se prenijeti u sljedeću godinu, u kojem slučaju radnik/ca neiskorišteni dio ili cijeli godišnji odmor mora iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine.

Radnik nije ovlašten samovoljno produžiti korištelje godišnjeg odmora za ono razdoblje u kojem je prekinuo korištelje godišnjeg odmora radi bolovanja.

Ne postoji zakonska obveza isplate regresa radnicima. Ova odredba može proizaći iz odredaba nekog tj. iz odredaba kolektivnih ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu zaključenog s pojedinim radnikom.

U slučaju prestanka ugovora o radu, radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, poslodavac je dužan isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

Izvor: Časopis RRIF 6/12, str. 136.