Neplaćeni dopust je uređen člankom 50 Zakona o radu:

Neplaćeni dopust
Članak 50. (58.)
(1) Poslodavac može radniku na njegov zahtjev odobriti neplaćeni dopust.
(2) Za vrijeme neplaćenoga dopusta prava i obveze iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno.

Važeći propisi radnog i socijalnog prava ne omogućavaju da poslodavac pošalje radnika na prisilni neplaćeni dopust. Radnik ima pravo na neplaćeni dopust samo za slučajeve propisane zakonom (npr. zaštita majčinstva, služenje vojnog roka i dr.). Pravilo je da radnik traži neplaćeni dopust, a poslodavac mu ga može odobriti ako to potrebe posla dozvoljavaju.

Važeći propisi ne omogućavaju da poslodavac za vrijeme neplaćenog dopusta radniku uplaćuje doprinose za socijalna osiguranja, bez isplate plaće. Propisi zahtijevaju da poslodavac odjavi radnika iz sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te da ga nakon proteka neplaćenog dopusta ponovno prijavi. U razdoblju korištenja prava na neplaćeni dopust radnik može sam za sebe uplaćivati doprinose za mirovinsko osiguranje koristeći institut produženoga mirovinskog osiguranja. No, praksa pokazuje da život demantira zakonska ograničenja. Poslodavci i radnici se 'snalaze' na način da ugovaraju neplaćeni dopust, poslodavci plaćaju doprinose na najnižu propisanu osnovicu, a u svim evidencijama o isplaćenoj plaći i o plaćenim doprinosima iskazuju podatke kao da je radnik radio. Neto plaću ne isplaćuju. Nije zakonito, ali u praksi nije rijetkost.

Izvor: Lider press, 5.3.2009.