| Učitavam podatke... |
Međunarodni računovodstveni standard 37
Rezerviranja, nepredviđene obveze i nepredviđena imovina
| Ovo izdanje uključuje izmjene nastale uslijed novih i izmijenjenih MSFI-ova izdanih do 31. ožujka 2004. Odjeljak "Promjene u ovom izdanju" na početku ove knjige sadrži informacije o datumima primjene tih novih i izmijenjenih MSFI-ova i također označava one sadašnje MSFI-ove koji nisu uključeni u ovo izdanje. Međunarodni računovodstveni standard 37 Rezerviranja, nepredviđene obveze i nepredviđena imovina (MRS 37) naveden je u točkama 1. do 95. Sve točke imaju istu važnost, ali je zadržan IASC-ov format Standarda kada ga je usvojio IASB. MRS 37 treba čitati u kontekstu njegovih ciljeva, Predgovora Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja i Okvira za sastavljanje i prezentiranje financijskih izvještaja. MRS 8 Računovodstvene politike, promjene računovodstvenih procjena i pogreške osigurava osnovu za izbor i primjenjivanje računovodstvenih politika u slučajevima nepostojanja eksplicitnih uputa. |
UVOD
| UV1. MRS 37 uređuje računovodstvo i objavljivanje za sva rezerviranja, nepredviđene obveze i nepredviđenu imovinu osim: (a) onih koji proizlaze iz financijskih instrumenata koji se iskazuju po fer vrijednosti; (b) onih koji proizlaze iz tzv. izvršivih ugovora, osim štetnih ugovora. Izvršivi ugovori jesu ugovori gdje niti jedna strana nije izvršila svoju obvezu ili su obje strane djelomično izvršile obvezu u jednakoj mjeri; (c) onih koji nastaju u osiguravajućim društvima iz ugovora s osiguranicima; ili (d) onih koji su obuhvaćeni nekim drugim standardom. |
Rezerviranja
| UV2. Standard definira rezerviranje kao obveze neodređenog vremena ili iznosa. Rezerviranje treba priznati onda, i samo onda ako: (a) subjekt ima sadašnju obvezu (zakonsku ili izvedenu) kao posljedicu prošlog događaja; (b) je vjerojatno (tj. vjerojatnije je da hoće nego da neće) da će za podmirenje obveze biti potreban odljev resursa koji utjelovljuju ekonomske koristi; te (c) se može pouzdano procijeniti iznos obveza. Standard navodi da se samo u rijetkim situacijama ne može izvršiti pouzdana procjena. UV3. Standard definira izvedenu obvezu kao obvezu koja proizlazi iz djelovanja subjekta gdje: (a) subjekt, putem ustanovljene prakse iz prošlosti, objavljenih politika ili dovoljno određenih tekućih izvještaja, daje do znanja trećim osobama da će preuzeti određene odgovornosti; te (b) kao rezultat toga, subjekt je kod dijela tih trećih osoba stvorio opravdana očekivanja da će ispuniti te odgovornosti. UV4. U rijetkim slučajevima, primjerice u sudskim procesima, neće biti do kraja jasno ima li subjekt sadašnju obvezu. U tim se slučajevima, smatra da je prošli događaj doveo do sadašnje obveze ako je, uzimajući u obzir sve raspoložive dokaze, vjerojatnije, nego što nije, da sadašnja obveza postoji na datum bilance. Subjekt priznaje rezerviranja za tu sadašnju obvezu u slučaju ako su ispunjeni ostali prethodno navedeni uvjeti za priznavanje. Ako je veća vjerojatnost da ne postoji sadašnja obveza, subjekt objavljuje nepredviđenu obvezu, osim odljeva resursa koji sadrže ekonomske koristi. UV5. Iznos priznat kao rezerviranje treba biti najbolja procjena izdataka potrebnih za podmirenje sadašnje obveze na datum bilance, drugim riječima, to je iznos koji subjekt objektivno treba platiti za podmirenje obveze na datum bilance ili njezin prijenos trećoj strani u to vrijeme. UV6. Standard zahtijeva da subjekt, kod utvrđivanja (mjerenja) rezerviranja, treba: (a) uzeti u obračun rizike i neizvjesnosti. Međutim, neizvjesnost ne opravdava stvaranje prevelikih rezerviranja ili namjernog preuveličavanja obveza; (b) diskontirati rezerviranja ako je učinak vremenske vrijednosti novca značajan, koristeći diskontnu stopu prije poreza (ili stope) koja odražava tekuću tržišnu procjenu vremenske vrijednosti novca i onih rizika svojstvenih toj obvezi koji se nisu odrazili u najboljoj procjeni izdataka. Kada se koristi diskontiranje, povećanje rezerviranja zbog proteka vremena se priznaje kao kamatni rashod; (c) voditi računa o budućim događajima, kao što su promjene u zakonima i tehnologiji, ako postoji dovoljno objektivnih dokaza da će takve promjene nastati; i (d) ne uračunavati dobitke od očekivanog otuđenja imovine, čak iako je očekivano otuđenje imovine u uskoj vezi s događajem koji uzrokuje rezerviranje. UV7. Subjekt može očekivati nadoknađivanje nekih ili svih izdataka potrebnih za podmirenje rezerviranja (npr. kroz ugovore o osiguranju, klauzule o naknadi štete ili jamstva proizvođača). Subjekt treba: (a) priznati nadoknade kada, i samo kada je gotovo sigurno da će se nadoknada primiti ako subjekt podmiri obvezu. Iznos koji se priznaje za nadoknadu ne bi trebao biti veći od iznosa rezerviranja; (b) priznati nadoknadu kao zasebno sredstvo. Izdatak koji se odnosi na rezerviranje može se u izvještaju o dobiti prikazati po neto vrijednosti, bez posebnog iskazivanja iznosa priznatog za nadoknadu. UV8. Rezerviranja treba provjeriti na svaki datum bilance i uskladiti prema tekućoj najboljoj procjeni. Ako više nije vjerojatno da će se za podmirenje obveze zahtijevati odljev resursa koje utjelovljuju ekonomske koristi, rezerviranja treba ukinuti. UV9. Rezerviranja treba iskoristiti samo za one izdatke za koje je rezerviranje bilo izvorno priznato. |
Rezerviranja - specifična primjena
| UV10. Standard objašnjava kako treba primjenjivati opće zahtjeve za priznavanje i mjerenje rezerviranja u tri specifična slučaja: budućim gubicima iz poslovanja, štetnim ugovorima i restrukturiranju. UV11. Rezerviranja za buduće gubitke iz poslovanja ne treba priznavati. Očekivanje budućih gubitaka iz poslovanja je pokazatelj da određena imovina u poslovanju može biti umanjena. U tom slučaju, poslovni subjekt provjerava tu imovinu radi umanjenja u skladu s MRS-om 36 - Umanjenje imovine. UV12. Ako poslovni subjekt ima štetni ugovor, sadašnja obveza po tom ugovoru treba se priznati i mjeriti kao rezerviranje. Štetni ugovor je ugovor u kojem su neizbježni troškovi izvršenja obveze veći od ekonomskih koristi koje se očekuje primiti iz tog ugovora. UV13. Standard definira restrukturiranje kao program koji planira i kontrolira menadžment subjekta, a koji značajno mijenja ili: (a) djelokrug poslovanja subjekta; ili (b) način na koji se vodi posao. UV14. Rezerviranja za troškove restrukturiranja se priznaju samo kad se ispune opći uvjeti za priznavanje rezerviranja. U tom kontekstu, izvedena obveza za restrukturiranja nastaje samo onda kada subjekt: (a) ima detaljan formalan plan restrukturiranja u kojem se utvrđuje najmanje sljedeće: (i) djelatnost ili dio djelatnosti koja je predmet restrukturiranja; (ii) glavne lokacije na koje se restrukturiranje odnosi; (iii) lokaciju, funkciju i približni broj zaposlenih kojima će se nadoknaditi prestanak njihovog rada; (iv) izdatke koji će nastati; i (v) kada će plan biti primijenjen; i (b) stvori opravdana očekivanja onih na koje se restrukturiranje odnosi započimanjem provođenja restrukturiranja ili obznanivši im glavne značajke plana. UV15. Odluka menadžmenta ili uprave o restrukturiranju ne stvara izvedenu obvezu na datum bilance, osim ako je poslovni subjekt prije datuma bilance: (a) započeo provoditi plan restrukturiranja; ili (b) obznanio glavne značajke plana restrukturiranja onima na koje se odnosi na toliko određen način da je kod njih to stvorilo opravdana očekivanja da će subjekt provesti restrukturiranje. UV16. Kada restrukturiranje uključuje prodaju poslovanja, ne postoji obveza za prodaju sve dok subjekt ne preuzme obvezu prodaje, tj. dok ne bude transakcija pred pogodbom. UV17. U iznos rezerviranja za restrukturiranje treba uključiti samo direktne izdatke koji će nastati uslijed restrukturiranja, a to su oni koji: (a) su nužno uvjetovani restrukturiranjem; i (b) nisu povezani s redovnim poslovanjem subjekta. Stoga, rezerviranja za restrukturiranje ne uključuju troškove kao što su troškovi za ponovno obučavanje ili premještanje zadržanih zaposlenika, troškovi marketinga ili investicija u nove sustave i mrežu distribucije. |
Nepredviđene obveze
| UV18. Ovaj Standard definira nepredviđenu obvezu kao: (a) moguću obvezu koja proizlazi iz prošlih događaja i čije će postojanje biti potvrđeno jedino nastankom ili nenastankom jednog ili više neizvjesnih budućih događaja koji nisu u cijelosti pod kontrolom subjekta; ili (b) sadašnju obvezu koja proizlazi iz prošlih događaja ali još nije priznata jer: (i) nije vjerojatno da će za izvršenje obveze biti potreban odljev resursa koji utjelovljuju ekonomske koristi, ili (ii) iznos obveze nije moguće dovoljno pouzdano izmjeriti. UV19. Subjekt ne treba priznati nepredviđenu obvezu. Subjekt treba objaviti nepredviđenu obvezu, osim odljeva resursa koji utjelovljuju ekonomske koristi. |
Nepredviđena imovina
| UV20. Ovaj Standard definira nepredviđenu imovinu kao moguću imovinu koja nastaje iz prošlih događaja i čije će postojanje biti potvrđeno jedino nastankom ili nenastankom jednog ili više neizvjesnih budućih događaja koji nisu u potpunosti pod kontrolom subjekta. Jedan takav primjer je potraživanje zbog kojeg je subjekt pokrenuo sudsku tužbu s neizvjesnim ishodom. UV21. Subjekt ne priznaje nepredviđenu imovinu. Nepredviđenu imovinu treba objaviti kada je vjerojatno pritjecanje ekonomskih koristi. UV22. Kada je realizacija prihoda gotovo sigurna, tada imovina iz koje takav prihod proizlazi nije nepredviđena i prikladno je da se ona prizna. |
Datum stupanja na snagu
| UV23. Ovaj standard stupa na snagu za godišnje financijske izvještaje započete na 1. srpnja 1999. godine i poslije toga. Potiče se ranija primjena. |