Prema novom radnopravnom uređenju pripravnost se ne smatra radnim vremenom. Vrijeme pripravnosti kao i visina naknade za nju može se urediti ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.

Člankom 42. Zakona o radu NN 149/09 i 61/11) detaljno je definiran pojam radnog vremena. Takvu odredbu raniji Zakon o radu nije sadržavao. Prema sadašnjem radnopravnom uređenju radnim vremenom smatra se vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Također, vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se također radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.

Pod vremenskim razdobljem „u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca“ smatra se dežurstvo.

Nadalje, radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Dakle, pripravnost se ne smatra radnim vremenom prema novom Zakonu o radu. Vrijeme pripravnosti i visina naknade za nju može se (i treba) urediti ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.

Vezano uz pripravnost treba napomenuti nekoliko stvari. Iako to Zakonom o radu nije izričito propisano, pripravnost kao institut radnog prava može se uvesti između redovitog radnog vremena (između smjena) na način da npr. radnik odradi svoju smjenu i nakon toga je u pripravnosti još određeni broj sati, pa ako ga u vrijeme pripravnosti poslodavac pozove da obavlja ugovoreni posao, tada će se vrijeme provedeno na radu uračunati u radno vrijeme.

Budući da je radnik već prije odradio svoju redovitu smjenu, uz rad za vrijeme pripravnosti dolazi do prekovremenog rada, kojeg poslodavac treba platiti u povećanom iznosu. Također, ovdje treba voditi računa i o dnevnom odmoru, jer, prema članku 53. Zakonu o radu, tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadesestčetiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno. Ako za vrijeme sati pripravnosti radnik ne bude pozvan na rad, vrijeme pripravnosti neće se uračunati u radno vrijeme, a radnik će imati pravo na naknadu za pripravnost.

Već smo napomenuli da se vrijeme pripravnosti i visina naknade za nju uređuje ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. To znači da razdoblje pripravnosti i iznos naknade ne smiju biti uređeni nekim drugim izvorom radnog prava, odnosno pravilnikom o radu, sporazumom između poslodavca i radničkog vijeća, odlukom poslodavca. Treba napomenuti da, ako pripravnost i visina naknade za nju nisu uređeni ugovorom o radu, odnosno kolektivnim ugovorom, radnik nije dužan na nalog poslodavca biti u pripravnosti i zbog toga ne smije snositi nikakve posljedice.

Što se tiče samog iznosa naknade, ona nije određena zakonom, već se treba urediti ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom. Iznos naknade za pripravnost sasvim sigurno neće biti jednak iznosu plaće za isto vrijeme provedeno na radu, jer radnik ipak samo čeka hoće li ga se pozvati na posao, dakle, ne radi. S druge strane, za to vrijeme radnik nije niti potpuno slobodan niti može činiti u to vrijeme što ga je volja (npr. napiti se), jer je svjestan da ga svaki čas poslodavac može pozvati na rad.

Izvor:http://www.racunovodja.hr/da-li-se-vrijeme-pripravnosti-za-posao-smatra-radnim-vremenom-uniqueidRCViWTptZHJ3hZAWP4cu4oDCnKMMvPR1/